Rat za roman
To da čovjek voli ratovati i nije tajna. Ako je vjerovati Wikipediji, u posljednjih 15 godina vođena su 94 rata, od kojih 38 traje i danas. Uzima se da suvremeno doba počinje ili s početkom ili s krajem Prvog svjetskog rata, dakle otprilike u vrijeme kad smo se prestali tamaniti jašući na konjima. Osim po broju ranjenih i poginulih (srednja vrijednost svih procjena: oko 23,5 milijuna), Prvi svjetski poznat je i po tome što nas je oplemenio izumom tenka i prvom masovnom upotrebom bojnih otrova.
Kad se slobodarski SAD 1917. odlučio uključiti u sukob, veći dio Crnaca to je doživio kao priliku da se bori za istinsku demokraciju, da dokaže svoj patriotizam i popravi položaj svoje rase u američkom društvu. No budući da su i u vojsci smatrali kako je crna rasa inferiorna, Afroamerikance su uglavnom raspoređivali na pozicije ne bolje od donedavnih robovskih: kopanje rovova, čišćenje ćenifâ, zbrinjavanje mrtvih i tsl. Od dvije isključivo crnačke borbene divizije, stvorene segregacijom kako bi bijeli dečki mogli ratovati na miru, jedna je tutnuta pod francusko zapovjedništvo: morala je koristiti francusku opremu, ali smjela je nositi američke uniforme.
Najpoznatija jedinica te divizije svakako je 369. pješačka pukovnija, Harlem Hellfighters, koja se brzo proslavila svojim bendom (s Jamesom Reeseom Europeom na čelu) i tako nepovratno zarazila Francuze džezom. No veselim mužikašima nije bila strâna ni druga vrst tamburanja: nadimak »borci iz pakla« dali su im Nijemci. Od svih američkih jedinica 369. pukovnija provela je najviše vremena u rovu, ne izgubivši ni metra zemlje, a više od stotinu njezinih pripadnika, unatoč običaju da se Crnce ne odlikuje, okićeno je američkim ili francuskim ordenima. Jedan od dvojice prvih Afroamerikanaca koji su dobili francuski Ratni križ bio je Henry Johnson, nakon što je u borbi prsa u prsa, unatoč dvadeset jednoj zadobivenoj rani, sâm odbio njemački napad i suborcu spasio život.
U toj francuskoj vojsci, koja nije zazirala od crnih ratnika, služio je i jedan drugi Henri, bijeli Francuz, pisac, prezimena Barbusse. Dok se L. F. Céline prijavio čim je postao punoljetan, dvije godine uoči početka rata, Barbusse je to, kao bolećivi socijalist-idealist, učinio 1914., s četrdeset jednom. Céline će ratu posvetiti dio svojeg Putovanja na kraj noći, a Barbusse, inače jedan od rijetkih suvremenika za koje je ovaj imao lijepu riječ (»dobar stilist«), cio svoj Oganj.
Bombardiranja nisu naročito zabavna iskustva, barem ne za bombardirane. Tlo se trese, kuće se urušavaju, ljudi drhte, nariču, urliču, a i same eksplozije napadno su glasne. Osjećaš se bedasto kad te netko tko te nikad nije vidio toliko ne može smisliti da te hoće ukloniti s ovog svijeta. Stoga je, čini se, nužna dobrana doza fanatizma da čovjek tako dosadno ubitačno vrijeme, i to na prvoj liniji, krati stvarajući književnost – ne navijačke brojalice nego književnost. O drugoj borbi koju je vodio Barbusse dok je u predasima pisao Oganj, onoj s urednicima novina u kojima je feljtonistički objavljivao dijelove romana, može se pročitati u knjizi Pisma supruzi 1914. – 1917 (Mala zvona, Zagreb, 2014.). Naime, urednici su ga uporno cenzurirali jer su smatrali da u tekstu o nečem tako uglađenom kao što je rat nema mjesta za pogrde ili, još gore, potkopavanje morala prozivanjem guzonjâ koji griju fotelje dok raja gine.
A upravo je to jedna od najvećih vrijednosti Ognja: Barbusse s literarnog doživljaja rata (među prvima, ako ne i prvi) svlači misterij domoljublja i junaštva te ga takvog, kao od majke rođenog, spušta u blato i govna, među sravnjena sela i rastepena tijela. Divno je i krasno crtati po kartama i preslagivati makete, ali što kad se u preuskom rovu susretnu dvije prijateljske kolone koje idu u suprotnim pravcima? Odustavši od gradnje klasične fikcijske fabule koja bi tjerala na što brže okretanje stranica, on svojeg pripovjedača stavlja u poziciju promatrača, svjedoka, te uglavnom pušta događajima i ljudima da govore sami za sebe. To ne znači da se isti pripovjedač neće prijaviti za zadatak koji se nikomu drugomu ne mili ili da neće dijeliti suborčev čemer kad ovaj ostane bez vina (nekadašnja gostiona pretvorena je u hrpu cigle) – to samo znači da se on baš i ne busa u prsa. Jer: »Čeka se. Ljudi se umaraju od sedenja: onda ustaju. A kad ustaju zglobovi škripe kao stara gradja ili izandjale šarke na kapijama: vlaga nagriza i ubija ljude kao i puška, sporije ali dublje. I opet se, na neki način, čeka. U ratu ljudi stalno čekaju. Postaju takoreći mašine za čekanje.«
Barbusse je borac njegovana brka, bez kapacitetâ za patetiku; on se divi lijepoj geometrijskoj dubini rova, raduje se čistom zvuku čizama koje udaraju o napokon suhu zemlju te ne veliča svoje rane i ordene jer da je sve to naprosto dio igre. Objavivši Oganj već 1916., dok je još bio u uniformi, pretekao je i Hemingwaya i Célinea i Gravesa i Remarquea. I čitajući ga čovjek se zapita: kako li smo samo stigli od njegova protagonista, koji između dva neprijateljska plotuna piše »svojoj miloj ljepotici« neka pazi da ne nazebe, do Houellebecqova, koji za svoje najveće postignuće smatra to što se ujutro uspijeva suzdržati da ne zapali prvu cigaretu dok ne skuha kavu? Odnosno, gdje li se kriju ta romantična, dobra stara vremena, u kojima žene nisu imale pravo glasa, a Crnci su visjeli s granâ?
