Rijeka dala, rijeka uzela

Solidnu potvrdu pretpostavke da čovjekov um ne može zamisliti ono što nije vidio pronaći ćemo u znanstvenoj fantastici: koliko god alieni bedasto izgledali i koliko god sumanute zrake ispucavali, uvijek ih se suštinski može svesti na nešto posve zemaljsko. Ako je tako, mogli bismo zaključiti da fikcija u užem smislu ne postoji. Ipak, čini se da je mentalna masa svjesnog i nesvjesnog dovoljno bogata da njezinim prekrajanjem pojedinci stvore ono što se poslije naziva originalnim fikcijskim djelom. Pitanje je koliko bi uopće bilo moguće retrogradno »prepisati« stvarnost kad i fotografska pamćenja prolaze kroz subjektivne filtere pojedinca. Tako otprilike i Bekim Sejranović opisuje umješna pripovjedača kao onog koji zna što i koliko dodati i oduzeti. Jer svaka priča istovremeno i mora i ne može biti fikcija, a, naposljetku, bitna je 'viša' istina, ona koja se čita, odnosno osjeća, između redova.

Na osječkoj promociji Huckleberryja Finna tražila se stolica više; ne treba čuditi što su u publici uglavnom bile dame. Sejranović nije samo pisac, on je pojava; visok, tamnoput, zgodan ko đavo, ostavlja dojam autora koji piše što živi i živi što piše: ne mora u knjizi sve biti istina, ali nije taj gospodin mnogo izmislio. Za njega je nabadanje po tipkovnici najmanje bitan dio stvaralačkog čina, možda čak gnjavaža; daleko je važnije proživjeti i preživjeti, obrtati ideje. Takav ga stav u očima pravih radnika vjerojatno stavlja u poziciju klasičnog pisca-dangube, probisvijeta koji se šverca kroza život, koji kao nešto radi, a ustvari krade Bogu dane. Nije da će njegovo vitlanje riječima, je li, zavrnuti šaraf ili ispeći tepsiju bureka. No on je itekako svjestan svijeta u kojem živi pa će njegov pripovjedač autoironijom doskočiti i najzajedljivijim pravim radnicima. Balansirajući između ovisnika, tragača za slobodom i 'svetog luđaka' kao da navlači pancirku šarma te će dobronamjeran čitatelj i njegove po uvriježenim moralnim shvaćanjima upitne postupke prihvatiti sa smiješkom na licu, kao nešto što se jednostavno moralo dogoditi. Ako malograđanski život zamislimo kao staklarnicu, Sejranovićev bi pripovjedač u njoj prije bio nestašni slon nego nabrijani panker s toljagom. On ne juri za dojmom, on naprosto pokušava živjeti. A stajanje u mjestu je smrt. Naravno, cio je život klopka, pa i samo kretanje, ali zašto se tek tako predati i prodati? Zašto ne odgoditi tu smrt, ako joj se već ne može umaći?

U popratnom tekstu na poleđini drugog izdanja ovog romana Sejranovića se uspoređuje s Knausgaardom, što bi prije mogao biti marketinški štos nego poštena paralela. Da, obojica imaju norveško državljanstvo (Knausgaard ga je stekao rođenjem, a Sejranović nešto okolnijim putem, kao ratna izbjeglica) i djeca su rastavljenih roditelja, ali u smislu estetike, osim sklonosti prema autobiografskom razgolićivanju, i nemaju dodirnih točaka. Već naslovi njihovih kapitalnih djela govore dovoljno: s jedne strane monumentalna, tragično ozbiljna i plošna Moja borba (koja, namjerno ili ne, priziva u sjećanje austrijskog kaplara), a s druge rimovani, šeretski i višeetažni Tvoj sin Huckleberry Finn (koji, pokazat će se, vrlo namjerno priziva u sjećanje Marka Twaina). A tako se nekako i probijaju kroza sâm tekst; znade K. povremeno istisnuti smiješak, ali daleko je to od hašišarsko-tripoidnog S.-ovog cereka. K.-u gotovo opsesivno-kompulzivna detaljnost pomaže da svoju borbu protegne na šest tomova, ali ga i udaljava od S.-u svojstvene raščupane ležernosti; rečenica mu nerijetko djeluje kao bečka filharmonija koja svira Paint It Black, dok je kod ovoga obrnuto – njegovi odrpani Stonesi iz 1963. odsvirat će bez većih problema i Vltavu. Tim razlikama možda su doprinijele i razlike u biografijama: K. je pisati odlazio u za tu svrhu unajmljenu garsonijeru od devet do pet, S. je za sitniš od prolaznikâ tamburao gitaru u podzemnoj željeznici. K. je zbog svojeg romana imao priličnih problema s rodbinom (ako se ne varam, bilo je tu tužbi, odricanja...), a teško je zamisliti da se zbog S.-ovog itko i namrštio, premda se čini da je malo 'štetnih' detalja zadržao za sebe.

Nakon ranog djetinjstva provedenog krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u Bosni, s djedom i bakom koju zove 'majka', nakon završene pomorske škole i započetog studija u Rijeci, pripovjedač na vojne pozive triju zaraćenih armija (bošnjačke, hrvatske i srpske) odluči odgovoriti hvatanjem posljednjeg izbjegličkog vlaka za Norvešku. Majka mu završi u Belgiji, a otac, preživjevši logor, u Australiji. I sada, godinama kasnije, taj otac, smrtno bolestan, vraća se da bi odraslom sinu kupio riječni brod. Uz pripovjedačevog oca, kojeg on zove Matori, inače bivšeg kapetana riječne plovidbe, na obnovi kupljenog broda rade pripovjedač i prijatelj mu Crnac.

Crnac, kao i pripovjedač, voli zapaliti travu, ali je s opijatima i amfetaminima daleko umjereniji te je ovom i inače sušta suprotnost: ratni veteran, profesionalni švercer koji hladnije mjesece voli proživjeti o državnom trošku, izvana ogrubjeli jalijaš. Ako bi pripovjedač bio Jack Kerouac, Crnac bi mogao biti njegov Neal Cassady, s tim da su obojica daleko manje sklona nekritičkom oduševljavanju životom od svojih američkih pandana. Matori je, pak, stari mangup, šmeker, majstor borilačkih vještina, koji neće propustiti priliku da se s Crncem naruga sinu, ali koji će i samom Crncu, kad se ovaj previše zalaufa, pokazati tko je gazda u podjebavanju. Pripovjedač Matorom podmeće koktelčiće morfija i MDMA, dijelom da mu ublaži bolove (na koje se ovaj, naravno, nikad ne žali), a dijelom kako bi ga raznježio i otvorio za razgovor. Čudi se što Matori ne primjećuje koliko su si njih dvojica zapravo slična, jer Matori je radio isto što i on, bježao od sebe kako bi se tražio, plovio znajući da svako putovanje čim počne mora i završiti. Matori jednog dana izbiva u ribolovu dulje nego što je uobičajeno, da bi pripovjedač u narkotičkim izmaglicama počeo slutiti da nešto ne štima te se otisnuo u potragu.

Paralelno s pričom o uređivanju broda teče i priča o ranijem pripovjedačevom pokušaju da s jednim Norvežaninom i jednim Japancem doplovi Savom do Crnog mora. Putovanje se odužilo, doživjeli su mnoge dogodovštine, između ostalog i završili na adi nedaleko od Beograda, prisiljeni da zbog oluje piju i jedu s odbjeglim četnicima, veteranima rata u Bosni. Japanac nije dobio materijal za film kakav je želio niti su stigli do Crnog mora, ali pripovjedač je ostvario svoj cilj – na putu je proveo dovoljno vremena da promijeni kožu.