Rođen prilično mlad

Pijane i drogirane sirotinje ima po cijelom svijetu, ali nitko je ne prodaje u tako zgodnoj ambalaži kao Amerikanci. Uz brojne pogodnosti pri kupnji (dva za jedan – plaćanje na rate – popust za gotovinu – igračka na poklon – bodovi za članove kluba vjernosti...), pa tko bi tim romantičnim luzerima i odolio? Osobito kad znamo da, kao fiktivni likovi, nisu u stanju izazvati rak i dijabetes, odnosno, prilagođeno vremenu, prenijeti koronavirus. Najgore što nam se može dogoditi nakon njihove konzumacije jest napadaj melankolije, koloplet plavičastih čuvstava koji se nadaje kao sevdahova mlađa sestrična s boljim i modernijim igračkama. Da, ma koliko bezrazložan bio njezin posjet, melankolija koju prodaju Amerikanci teško će nas nagnati na drobljenje čaša rukama – prije ćemo poželjeti zaturirati dok čekamo u redu u McDriveu, pa nakon hambića i kokakole pustiti drčan podrig pod elvisovske zulufe Mjeseca koji će krvariti umjesto nas. Moćna američka industrija zabave jedinstvena je mašinerija, genijalna u toj mjeri da uspijeva unovčiti i poraze svoje vojske; nakon dvaju desetljeća klanja vijetnamske djece, ona bijela danas diljem svijeta znadu da GI Joeu za obranu slobode i demokracije, u zemlji za koju donedavno nije ni čuo, trebaju samo rejbanke i dovoljno municije za njegovu dobru staru M16-icu.

Ako bismo karijeru Toma Waitsa zamislili kao jedno od onih mitskih noćnih putovanja, mogli bismo reći da se on sedamdesetih ukrcao u vlak kojim su upravljali Sinatra i Dylan, a koji je vozio na relaciji Zadimljena kafana – Ljestvica 40 najprodavanijih albuma. Kondukter Leonard Cohen nije morao tražiti kartu, jer ovaj je unaprijed u ruci držao polaroid-fotku prvog LP-ja Closing Time, a kad se pojavilo pitanje rezervacije, iz nutarnjeg džepa svojeg zgužvanog sakoa spremno je izvukao i fotku drugog LP-ja – The Heart of Saturday Night. Ne mogavši zaspati, a vođen željom da osluhne koju novu priču bitangi sa šanka, negdje nakon trećine prijeđenog puta spustio se do bifea. Pilo se i pilo, zavrtalo i zavrtalo runde i, kad je trebalo platiti, Waits je ispod nestašno nakrivljenog šeširića izvukao fotku uživo snimljenog Nighthawks at the Diner. Korpulentni šanker to kao da je jedva dočekao: »Ne primamo čekove«, zlobno se nakesio i vlastitim rukama izbacio Waitsa na sljedećoj stanici. Žgoljavi, neobrijani pjevač otresao se od prašine, mahnuo tek nešto snažnijem Bruceu Springsteenu koji ga je ispraćao sjetnim pogledom s prozora bifea, te krenuo prema ruševnoj zgradi kolodvora. U tom će se napuštenom gradiću, kojim su se šuljali tek duhovi Kurta Weilla i Lorda Buckleyja, iste noći proglasiti dosmrtnim gradonačelnikom, a već sutradan u audijenciju primiti Theloniusa Monka, Captain Beefheart, Jacka Kerouaca i Charlesa Bukowskog. Sljedećih će desetljeća s vremena na vrijeme uredu gradonačelnika Ljestvice 40 najprodavanijih albuma poslati kakvo bizarno šaljivo pismo.

Još od kraja sedamdesetih, kad je počeo stolovati tim napuštenim gradićem, Waits je čest gost u talk showovima, ali muljanjem i skretanjem na šalu krije svoj privatni život od žednih ušiju javnosti kao zmija noge. Takav će stav dodatno osnažiti Kathleen Brennan, scenaristica koju upoznaje na snimanju prvog Stalloneova redateljskog pokušaja, filma Paradise Alley, a koja će mu do danas ostati životna družica i najbliža glazbena suradnica. Ozbiljna veza, kako to biva, označila je početak zauzdanih godina, u kojima će Waits ne jednom, po Brennaninu razumskom nagovoru, i tužiti kradljive bivše menadžere. Prethodno je, recimo i to, između ostalih ljubakao s Bette Midler i Rickie Lee Jones.

Jacobsova knjiga jedan je u nizu pokušaja slaganja njegove biografije, a zločestiji komentatori prozivaju je tek proširenim tekstom s Wikipedije. Ako se uzme u obzir to koliko Waits nevoljko govori o sebi te da nema običaj blagosiljati literarna pregnuća posvećena svojem životu, moglo bi se reći da takva ocjena i nije posve poštena. Naime, da Jacobs nije najmaštovitiji i najspretniji pisac na svijetu – nije. Odvažnije rečenice pišu se u školskim zadaćnicama. No da će svaki Waitsov obožavatelj u ovoj knjizi pronaći nešto za sebe – hoće. Pa tako opaska o proširenom tekstu s Wikipedije zapravo poprima pozitivnu notu: autor si je zaista dao truda povezati sve fragmente do kojih je mogao doći u kakvu-takvu smislenu cjelinu. Od »rođenja u taksiju« (koje se dogodilo, kako Waits kaže, »kad je bio prilično mlad«), preko odrastanja u predgrađu s roditeljima prosvjetnim radnicima te odmetanja u buku i neon centra grada, do filmskog i kazališnog rada – pospajao je Jacobs Waitsove dosjetke, tuđe glasine i objektivne fakte u štreberski korektno štivo. Čitanje knjige naročito je preporučljivo onima koji smatraju da svako prvo lice jednine Waitsovih pjesama podrazumijeva osobno iskustvo; premda majčinski nježan spram umjetnikovih nedosljednosti, Jacobs pristojnom dozom skepse ipak opravdava ono »mit« iz naslova.

A ruku na srce, Waits zaista jest umjetnik. Prije svega, u balansiranju na žici tako labavo razvučenoj između šou biznisa i autentičnosti, gdje 'autentičnost' treba shvatiti prije kao dosljednost samomu sebi nego dosljednost svojem imidžu. Jer što je imidž? Pa, ako ćemo bukvalno – slika. A premda slika može govoriti tisuću riječi, poznato je da ona zauvijek ostaje tek posljedica loma svjetlosti u nečijem oku. Waits je svoju scensku ličnost boema gradio tako brižno te je i postao ta ličnost. No onda je, čini se, shvatio da buditi se izubijan po ćorsokacima i jarcima može svatko, a da umjetnost nikad neće biti ono što može svatko. I zapravo je, takav pritriježnjen, samo nastavio stvarati svoj šou (a iz njega onda i biznis). Oživio je onaj napušteni gradić naselivši ga, što iz svoje mašte, što iz svojeg sjećanja, malom vojskom čudaka, kriminalaca, mornara, prostitutki... Iz albuma u album nije se zadovoljavao postignutim, vazda tražeći nove zvukove i bježeći od rutine, da bi od bitničića koji iza klavira stidljivo stihovima remeti žamor publike stigao do svojevrsnog polubožanstva kojem stopala ljubi kultno pokloništvo na globalnoj razini. Osamdesete su bile presudne: trilogija o Franku, pjesma Downtown Train (koju je obradio Rod Stewart), gluma u Jarmuschevim filmovima, videozapis Big Time... U devedesetima Bone Machine (na kojoj je i I Don't Wanna Grow Up, koju su obradili Ramones), glazba za predstavu Black Rider (s Burroughsom kao scenaristom) i Mule Variations, a u novom mileniju Blood Money (s gorko-ironičnom God's Away on Business), dupli Alice, Real Gone i Bad as Me.

Netko je rekao da nikad ne plače zbog glazbe a da na Waitsove pjesme ipak znade pustiti suzu. Što je dobar siže njegova šarma: suviše je grub za MTV, ali lako mu je povjerovati. Čak i kad je jasno da laže. I ukoliko se nije mogao roditi nigdje drugdje nego u toj Americi, utoliko mu pjesme uglavnom nadilaze političke granice. Zašto se ponekad ne prepustiti bajci u kojoj je McDonald's smeće od hrane a ne luksuz? Ili u kojoj se u šest i pet, nakon treće smjene, pali Lucky Strike a ne virovitička virdžinija s tržnice?