Samo za patološki strpljive
Često osporavan ili veličan zbog svojeg antiintelektualizma, bitnički pokret korijene ne vuče ni iz gostionice ni iz kupleraja nego sa sveučilišta Columbia, gdje su se pred kraj Drugog svjetskog rata mlađahni studenti Allen Ginsberg i Jack Kerouac počeli družiti s koju godinu starijim Williamom Burroughsom. Navodno je izraz beat generation prvi upotrijebio Kerouac, i to aludirajući na prošlu, tzv. izgubljenu generaciju, onu kojoj su pripadali Hemingway, Fitzgerald, Eliot, Dos Passos… Ako su potonji nakon Prvog svjetskog rata lutali Europom od nemila do nedraga i od čaše do boce, bitnici su nakon Drugog svjetskog rata bili beat (smlavljeni, poraženi, potrošeni) jer su, odbivši se ukopati u ono što su smatrali lažnim komforom građanskog života, bili primorani raditi za kikiriki, vucarati se po memljivim rupama od stanova i baviti se sitnim kriminalom. Tako je to barem vidio Kerouac. Samom terminu ‘beatnik’, kao pogrdi, naknadno su se domislili novinari; u ustima pravovjernih, konzervativnih Amerikanaca, čiji su preci Indijancima »pošteno ukrali zemlju«, kako pjeva jedan od najdugovječnijih južnjačkih punk sastava Antiseen, taj termin do danas će ostati sinonim za propalicu sklonu drogi, žicanju, promiskuitetu i prenemaganju. Oni koji su pročitali Kerouacov roman On the Road (u Hrvatskoj nes(p)retno doslovno preveden Na cesti) vjerojatno se sjećaju Deana Moriartyja, lika koji je Kerouac ‘prepisao’ sa stvarnog prijatelja Neala Cassadyja, a koji, nažalost, nema baš nikakve rodbinske veze s istoimenom profesorom, genijalnim literarnim rivalom Sherlocka Holmesa.
Kao odmetnik od zakona, mirne luke i obitelji, čiji bi zemaljski posjedi stali u najlonsku vrećicu, Cassady za bitnike nije bio samo nadahnuće nego i utjelovljenje slobode. Taj zaljubljenik u brze aute, drogu i žene bio je izvrstan usmeni pripovjedač jer da je svoje dogodovštine prepričavao intrigantno, duhovito, ritmično i melodično, verglajući kao da repa, s posebnim osjećajem za detalje. Bitnici su pobožno upijali njegove riječi i pokušavali imitirati njegov stil kad bi kasnije posjedali za svoje pisaće mašine. Čini se da je najviše utjecao baš na Kerouaca, koji je i u prozi i u poeziji tako silno želio postići spontanost i fluidnost usmene predaje te je povremeno pisao čak imitirajući strukturu jazz-kompozicije.
Premda navodno vrlo bistar, Cassady je bio ulični mangup, autentična bitanga koja nije mogla napustiti fakultet jer ga nikad i nije upisala. Ne čudi što je, s višim obrazovanjem stečenim po biranim zatvorskim ustanovama, pred bitnicima nastupao kao svojevrstan guru ‘stvarnog života’. Za razliku od većine njih, njega nije čekalo sigurno obiteljsko krilo pod koje se uvijek može vratiti po dozu hrane, topline, udobnog sna ili novaca.
Uza sva eventualna preuveličavanja ili umanjivanja, Prva trećina jedna je od onih knjiga koje brišu granicu između fikcije i stvarnosti. Nazovimo to autofikcijom ili autobiografijom, memoarima ili ispovjednom prozom: radi se o djelu u kojem autor naprosto prepričava svoj život, ili barem jedan njegov dio. Cassady se možda ne sjeća svega najbolje, ali i ne pokušava se baktati s tricama poput likova i fabule; poslije ‘glavnog teksta’ priložena su i pisma koja je pisao svojim bitničkim prijateljima.
Najveća vrijednost Prve trećine možda je u tome što bilježi nesvakidašnju ravnodušnost prema životnim nedaćama. U sjećanjima čovjeka koji je u nižim razredima osnovne škole prisno poznavao većinu pijandura sirotinjskih predgrađa Denvera, drndao se u teretnim željezničkim vagonima uzduž i poprijeko te velike Amerike, bio suočen sa starijom gospodom koja su mu nudila svoje posebno lizalo te čekao u redu pred pučkom kuhinjom ne bi li odnio doručak ocu onesviještenom od alkohola i krvavom od poraza u borbi s gravitacijom – nema ni traga gorčine ili bijesa. Naime, ako ih i ima, ne dolaze do izražaja u tekstu. Teško je reći je li posrijedi blokada narkoticima, želja da se pošto poto ostane kul ili naročito blaga ćud, ali činjenica jest da Cassady svojeg čitatelja ne davi patetičnim jamranjem o životu koji, eto, nije fer.
No zato ga davi svim ostalim. Držeći se pri tom klišeja uličara koji ima više pričâ nego dara za pisanje kao pijan plota. Ono što je sjajno zvučalo na bitničkim narko-seansama nadaje se na papiru kao sadističko mesarenje čitateljevih živaca. Kaže Cassady: »Žalosno-komičan je bio ozbiljni način kojim je izvodio taj svoj nespretni i loše izvedeni pokušaj krijumčarenja kojeg moje oči nikad nisu propustile otkriti uznemirenim srcem.« A kaže i: »Od svih osjetilnih promjena, prolazeći direktno od radnje do kino predstave, moje sjećanje zadržava najjasniju razliku što se tiče mirisa. Slatki je miomiris alkoholnih losiona kojemu je trebao samo jedan tren da bi u cijelosti bio utopljen u neopisiv zadah smrada visio posvud, lebdeći pod stropom Zaze i nadjačavajući arome različitih stvari.« A kaže i: »Suzdržanih riječi i misli, sjedeći na klupi u radnji i udišući teški miris raznih pomada za kosu i pudera koji su od zavaljenih muškaraca koje se masiralo i mazalo uljima lelujali prema meni, nemirno sam čekao da se susjedna Zaza otvori, pa je uzbuđenje mog užitka tih sat vremena u brijačnici bilo umanjeno iščekivanjem očekivanog zadovoljstva.«
Ipak, za te filigranski temeljite otkl0ne od dobrog pisanja ponajmanje treba kriviti samog autora. On je živio svoj život kako je znao i umio te bi s vremena na vrijeme bio zabilježio ponešto o tome. Knjiga mu je objavljena tri godine nakon smrti. Možemo samo nagađati koji je đavo (zar novac?) nagnao Ferlinghettija da ukoriči ovo nedjelo bez, kako se čini, i najmanjeg uredničkog pokušaja da od njega načini čitljivo štivo. A da hračak ispaljen u lice čitatelja dobije krasnu zeleno-smeđu boju pobrinuo se i prevoditelj koji je doslovnošću, intelektualnom lijenošću i nedostatkom smisla za sintaksu pokazao, čak i u hrvatskim okvirima, zavidan prezir prema svakoj estetici.
Nisu svi autentični ‘žestoki momci’ lišeni talenta. Recimo, pokojni Jean Genet, zatvorska ‘tica homoseksualnih sklonosti, pripadnik Legije stranaca, muška kurva i lopov koga su od doživotne robije peticijom spašavali Sartre i Picasso; da su mu opisi sklada muškog tijela zapadali u dugočasnost – jesu, ali taj je znao pisati. Ili živući Bojan Pandža, voditelj bloga Abraxas365, posvećenog dokumentarnom filmu, bivši navijački huligan, basist u straight edge HC punk bendu, zatvorenik i psihijatrijski pacijent te (valjda i trenutni) ovisnik o psihofarmacima. Ili živući John King, bivši nogometni huligan i autor Tvornice nogometa… Ti ljudi znaju pisati. Uzmite njih, nemojte Cassadyja.
