Stara dama, stara krama

Na koga točno mislimo kad kažemo 'Europljani'? U to ni Åke Daun i Sören Janson, urednici ove knjige, inače predavači na Sveučilištu u Stockholmu, nisu sigurni. Već u uvodu ograđuju se od svakog pokušaja stvaranja »zajedničkog europskog shvaćanja Europe«, jer smatraju da to niti je moguće niti poželjno. No zaista vjeruju da »moderni procesi političke i gospodarske integracije čine Europljane mnogo svjesnijima svojih susjeda, kao i nestrpljivima da saznaju nešto više o njima.«

U redu, pokušajmo odrediti kojim su se kriterijem dva Šveda mogla voditi pri sastavljanju Europljana, inače zbirke dvadesetak eseja različitih autora, od kojih je svaki posvećen specifičnosti vezanoj za pojedini europski narod. Letimičan pogled na naslove poglavljâ mogao bi nas navesti da pomislimo kako prevladava političko-ekonomska odrednica: žitelji zemalja članica Europske unije. Knjiga je u Švedskoj objavljena 1999., pa ne čudi što u njoj nema Slovenaca i Hrvata. No tu su i poglavlja o norveškom 'ne' Uniji te o ruskom privikavanju na demokraciju i jezičnoj problematici u Švicarskoj. Dalje, možda geografija? To bi objasnilo Norvešku i Švicarsku; neazijski dio Rusije dovoljan je razlog za njezino uvrštavanje. No što je onda s državama nastalim nakon raspada Jugoslavije i SSSR-a? Osobito ako znamo da je uvrštena Grčka. Ili, još bolje, što je s Mađarskom? Mađari nam nisu dali antiku, ali jesu ponešto 19. stoljeća, zar ne? A možda je stvar, naprosto, u novcu? Vazda neutralna Švicarska službeno nije dio Unije, ali ispotpisivala je ugovore i izdonosila zakone koji joj omogućuju nesmetanu trgovinu s članicama, i kako zaobići ruskog medu koji nas opskrbljuje plinom?

Bilo kako bilo, uza sve uredničke ograde, koje se, u krajnjoj liniji, više tiču nekohezije Europljanâ nego nemogućnosti njihove definicije, odabir opisanih naroda amaterskom proizvoljnošću posve je usklađen s odabirom tema. U tom smislu knjiga se zaista čini kao vjeran odraz Europe: hrpa nabacanih podataka kojima je zajednička jedino utemeljenost u sociologijskim istraživanjima, s autorima političkim komentatorima, sociolozima, folkloristima, jezikoslovcima...

Početak ima duha. Nakon uvoda koji zajednički potpisuju Daun i Janson, Daun pripovijeda o tome kako prosječan Šved ne podnosi upadanje u riječ. Naravno, ima onih »izvornih Šveđana« koji to učestalo rade, no, kako Daun kaže, ne postoje pravila bez iznimki. Pa pojašnjava pozivajući se na izvor kojem je sâm autor: u Švedskoj je slušanje bez prekidanja način iskazivanja poštovanja, a, osim toga, upućuje i na u nordijskim zemljama vrlo poželjnu odliku – skromnost. Takvo stanje stvari objašnjava suprotstavljanjem verbalnih i neverbalnih kultura, odnosno činjenicom da švedska pripada potonjim.

Nadalje, tu su nizozemska nepristojnost (ili, ljepše rečeno, neposrednost, iskrenost) i škrtost (štedljivost, nerazmetljivost). »Lake droge, prostitutke u izlozima, bordeli i eutanazija zapravo su nezakoniti, ali ih se dozvoljava. Nizozemci koriste poseban termin za označavanje tolerancije ilegalnih aktivnosti: one su gedoogd.« Sljedeći tekst posvećen je prehrambenim navikama Britanaca. Srećom, autor Bernard Ineichen suzdržao se od istraživanja britanske mladeži koja ljeta provodi iživljavajući se po techno partyjima južne Europe, navijačkog huliganizma koji je, eto, postao supkultura te od pomicanja elitnog života iz centra u predgrađe i sličnih tema – jer da nije, pred čitatelja vjerojatno ne bi bio u stanju iznijeti ovaj genijalan zaključak: »Prodaja na kupone i neimaština Drugoga svjetskog rata svjedočila je velikim promjenama u načinu ishrane Britanaca.«

S obzirom na broj slovnih mjesta neobično širok esej o Ircima ponovno podiže atmosferu i, između ostalog, donosi ove misli: »Irci piju mnogo. To je stereotip i točan je.« Manje ili više uspješno preplitanje svakodnevnog i akademskog nastavlja se do otprilike polovine knjige, a onda nastupa tekst o švedskom poimanju domaće i uvozne hrane. Pa za njim analiza islandskog nacionalnog identiteta u nordijskom i međunarodnom kontekstu, sve obogaćena tabličnim prikazom rezultata istraživanja o tome koje narode nordijski narodi doživljavaju sebi najbližima. Austrifikacija Austrije, Njemačka u kojoj duhovni Berlinski zid još nije posve srušen, Danci u središtu svijeta. Kratak intermezzo sa šutljivim Fincima progonjenim osjećajem krivnje i zatim povratak u veledosadu – trideset stranica (najdulji tekst u knjizi) o međudjelovanju portugalskog i španjolskog nacionalnog identiteta. Za kraj: belgijski identitet, švicarski jezici i toskanska vila.

U europocentričnom svijetu Europljani su knjiga bez koje se može. Neću dodati da se bez nje i mora jer se, kako naš vispreni ne-europski narod voli reći, mora samo umrijeti. A kad smo kod umiranja, a samim tim i kod života, te kod skandinavskih pisaca, o licu i naličju »europskih vrijednosti« mnogo dublje (i zabavnije) govori Bjørneboeova beletristička trilogija Povijest bestijalnosti, napose njezin treći dio, Tišina.