Svirajte nešto božićno, samo da bolje prodamo

Das Kapital – ‘Loves Christmas’, Das Kapital Records, 2012.

Tenor-saksofonist Daniel Erdmann, bubnjar Edward Perraud, te gitarist Hasse Poulssen uvijek problematični diskurs ‘jel kokoš oli jaje’ u transatlantskim meditacijama, odlučili su 2002. godine istražiti etikom rada u nastanku u sastavu svirajući slobodno improviziranu glazbu, koketirajući s idejama pop-, rock- i džez-provenijencije. Zvuk je sastava zakopan oko Poulssenovog akustičnjaka s pojačalom ‘za na ulicu’, što im daje svjesno autoironičan prizvuk, ali i rijetko originalan zvuk otvoren za koketiranje s potencijalima formata. Prije tri godine izdaju disk „Ballads & Barricades“ sa skladbama njemačkog skladatelja i polimata Hansa Eichlera, koji bend vije u miljenike europskih festivala.

Pojednostavljeno, Eichler je bio i Brecht i Adorno u jednoj osobi, bježao je i od Hitlera u SAD, uvidio je što je to tamo, razočarao se, pa vratio u DDR čiju je himnu i skladao. Simboličnost njegova nasljeđa, kao i svjesnost samog benda o cikličkom kretanju povijesti umjetnosti i drugih narativa, dovodi ih do Nagrade njemačke jazz kritike u 2011-oj godini, te drugog ‘eichleraja’, „Conflicts & Conclusions“ koji je požnjeo još više nagrada i otvorio im vrata k suradnji na području orkestralne glazbe, kinotečnog, poetskog i eksperimentalnog filma, kao i književnom projektu s pjevačicom.

O posljednjem disku, „Loves Christmas“, Erdmann je 27. listopada na Like Jazz Festivalu u Beogradu, dao i izjavu za zagrebački Radio 808. Na pitanje o supostavljanju donekle zaboravljenih djela glazbene prošlosti u suvremeni kontekst, odgovorio je, „Ja i mislim da bi današnji jazz za takvo što i trebao služiti, da odgovara na ideje prisutne u svim tim suvremenim žanrovima“. Na to se nadovezao Perraud, rekavši da je i J. S. Bach radio isto. „Odlazio je slušati kakvu glazbu sviraju Francuzi, a kakvu Talijani, na temelju čega bi skladao sinteze u raznolikim stilovima… Iz čega je nastao harmonijski korus današnjice, te stoga istu stvar primjenjuju i suvremeni glazbenici“, dodaje bubnjar. Album vozi slalom na blagoj litici raspojasanih, bekrijskih i ozbiljnih komada s akcentom na duhu Saturnalija, rimskih blagdana, koje je zasjenio kič Božića, kič trgovaca u hramu, kako bend i ističe. Spust saonama kreće Mendelsohn-Cummingsovom „Hark, the Herald Angels“ iz 1840. godine u sinkopiranom rock aranžmanu, da bi ju odmjerila free-reggae verzija skladbe Martina Luthera samog, a nakon nje i najstarija pjesma set-liste „Il est ne le divin Enfant“ – iz 15. stoljeća!

Nakon što Erdmann prelazi na sopran-saksofon, solaže se moderniziraju u smjeru Coltraneovog kvarteta i Douglasovog Tiny Bell Trija, pada i Berlinova „White Christmas“, a u sridu i „Mon Beau Sapin“, vinjeta u americana ugođaju. Na tu se nadovezuje i „prošlobožićni“ klasik grupe Wham!, a pored autorskih originala koji zatvaraju album, tu je i slavni „The Little Drummer Boy“, kao i aranžman Händelove „Joy to the World“.

I iako su mišljenja oko djela ovog benda podijeljena, ne može se reći da se konceptualni jazz album s ironijskim odmakom dešava baš svake godine. Skladbe su u trajanju od dvije do četiri i pol minute, a na jednoj Poulssen čak i pjeva. Utoliko, treba popratiti rad članova sastava, od kojih svaki iz svog domicila goji ideju koja se na obroncima Europe čini ionako utopijskom. A i bilo je vrijeme da već netko zatalasa.

Ocjena: 9/10