Tri Krležine Galicije

Krležina drama Galicija objavljena je prvi put u zagrebačkom časopisu Kritika 1922. godine, i s dramama Golgota (1922.) i Vučjak (1923.) čini svojevrsnu (domobransku, političku, antiratnu) trilogiju, etapu prelaska iz mladenačkih ekspresionističkih Legendi pisanih prije 1920. godine (s izuzetkom Adama i Eve iz 1922.) i kasnijeg prozno-dramskog ciklusa o Glembajevima (1926. – 1930.). Pritom je za taj prijelaz indikativna upravo Galicija. S njom se Krleža vratio teatru upravo 1920. godine, vjerojatno zbog povlačenja Josipa Bacha s položaja ravnatelja drame u Zagrebačkom kazalištu – Bach je, naime, dotad odbijao Krležine ekspresionističke „legende“, smatrajući ih neizvedivima na pozornici (ali ih hvaleći u novinskim prikazima). Krleža se u Plamenu više puta obračunavao s Bachom, te javno prekinuo suradnju dokle god Bach bude ravnatelj kazališta. Ali ni nakon Bacha nije sve išlo glatko, premda iz sasvim drugih razloga: drame su mu sada prihvaćane, dobivao je u više navrata i Demetrovu nagradu, ali je i dalje bivao cenzuriran, najčešće iz političko-ideoloških razloga.

Problemi s Galicijom nastali su znatno prije tiskanja, već u prosincu 1920., kada je zagrebačka premijera (u režiji Branka Gavelle) zabranjena sat vremena prije početka „radi generalnog štrajka i komunističkih ispada“. Bilo je to na sam dan „Obznane“ (dekreta vlade o zabrani legalnog rada KPJ), što vjerojatno nije slučajnost, jer i Jutarnji list koji dan kasnije negativno piše o časopisu Plamen (tada već ugašenom) i „prostačkoj propagandističkoj drami Galiciji“.

Galicija u tom izvornom obliku više nikada nije igrana, a nezadovoljan tekstom, Krleža ga nikada više nije niti objavio, nego se desetak godina kasnije dao u preradu. Prva varijanta Galicije bit će otisnuta tek 2002. godine u Djelima Miroslava Krleže (Naklada Ljevak, Matica hrvatska, HAZU), u svesku broj 12 i to kao dodatak konačnoj verziji drame (književnopovijesna činjenica za zainteresirane istraživače). Kritika je izvornu Galiciju smatrala jednom od slabijih Krležinih drama, prije svega jer nije „ni stilski ni dramaturški dotjerana“ (B. Senker) – pisana je nezgrapnom kombinacijom srpskog i hrvatskog jezika – odnosno tek nerazrađenom skicom, predloškom za kasniju dramu U logoru.

U drugoj varijanti koristio je „osnovnu dramsku situaciju, neke likove, prizore i veoma malo replika“. Radnja se i ovdje vrti oko osude i vješanja jedne starice u ratnoj Galiciji. Dok je u Galiciji riječ o neimenovanoj starici, kojoj su vojnici oteli kravu, da bi ona potom (nakon višednevnih prosvjeda i pokušaja komunikacije) pljunula na pukovnika i zbog toga bila osuđena na smrt, u Logoru ona već ima i ime – zove se Romanowicz-Russcukova i ima konflikt s barunicom Meldegg-Cranensteg, bečkom damom koja se sa suprugom potuca bojišnicom, uživajući u blagodatima salonskog života, bogatoj trpezi, klavirskim koncertima i ispraznim snobovskim razgovorima. Ključni lik u obje drame je natporučnik Walter, beskrupulozni vojnik, sadist i homoseksualac, koji će u Galiciji zagorčati život ordonancu Orloviću, u Logoru zamijenjenog kompleksnijim likom, kadetom Horvatom (koji nema ništa s Horvatom iz Vučjaka). Njima Walter u obje drame, nakon što je slučajno uhvaćen „in flagranti“ s mladim zastavnikom,  izdaje zapovijed da izvrše smrtnu osudu nad staricom, što ih dovodi u moralne dileme i filozofska propitivanja, koja kulminiraju oružanim obračunom. Zbog velikih razlika između Galicije i U logoru (četiri čina naspram tri, ijekaviziran tekst, novi likovi i većina dijaloga i didaskalija, razrađenija dramska radnja) kritičari i književni povjesničari drže ih dvama različitim dramama, a ne varijantama jedne.

I po vremenu objavljivanja (1934.) i po stilskim, jezičnim (hrvatsko-njemački) i kompozicijskim obilježjima i dramaturškim značajkama, ali i nekim likovima (spominju se barun Lenbach i Faber-Fabriczy, doktor Altmann, a jedan od ključnih likova je Kamilo Gregor iz obitelji Glembay) drama U logoru je bliža glembajevskom ciklusu (D. Gašparović i B. Senker) nego domobranskom  (Galicija je i objavljena s podnaslovom Fragment u četiri čina iz ciklusa „Hrvatski Bog Mars“ i bila je predviđena da se tiska u sklopu toga ciklusa). No unatoč tome, Krleža ju je drukčije vidio, te je drama objavljena u knjizi Dvije drame, skupa s Vučjakom, a u autorskoj Napomeni stoji da je ona dio ciklusa Hrvatski Bog Mars. Slično je postupio u izdanju Tri drame iz 1947. gdje piše da je riječ o „Galiciji u novoj verziji i pod novim naslovom“.

Sama zabrana premijere Galicije nije bila ni prva ni posljednja cenzura s kojom se Krleža suočio. Iako je sam dao dva donekle različita svjedočanstva o zabrani praizvedbe Galicije, te različite interpretacije događaja, nedvojbeno je da se ona dogodila, ali do danas nije utvrđeno tko je stajao iza toga. U spomenutoj Napomeni iz Tri drame (1947.) Krleža govori da je beogradska štampa dan nakon otkazane premijere donijela vijest o neuspjehu premijere, što također nije nikada potvrđeno. Postoji mogućnost da je takav dopis ranije pripremljen, ali da ipak nije objavljen, pa je sve ostalo samo na usmenoj predaji. Drama U Logoru pak, svjedoči Krleža u istom tekstu, skinuta je nakon dvije izvedbe s repertoara Narodnog pozorišta u Beogradu godine 1938., i to po nalogu tadašnjeg ministra prosvjete Korošca, „nakon jedne neugodne histerične scene“ u loži.

Nakon prvog izdanja drame U logoru Krleža će kroz godine raditi isključivo na tome predlošku, u potpunosti napustivši izvornu Galiciju. Uz manje autorske dorade drama U logoru je objavljivana 1947., 1955., da bi 1964. u Zorinoj kolekciji Sabranih djela autor dodao i Prolog. U njemu je prikazan sukob galicijske seljanke Romanowicz-Russcukove s barunicom Meldegg-Cranensteg, tijekom i nakon Horvatovog sviranja klavira i monologa o glazbi i umjetnosti. Ova konačna varijanta drame U logoru objavljena je na njemačkom jeziku 1971. godine pod naslovom Galicija, da bi se kao takva pojavila i u izdanju beogradske Slobode 1977. Priređivač beogradskog izdanja Mate Lončar to je opravdao Krležinim spajanjem dviju verzija drame, premda je tu bila riječ o eventualnom spajanju dviju ranijih verzija drame U Logoru, a ne Galicije i U logoru. Otada se, s obzirom na autorsku posljednju doradu i suglasnost oko naslova, drama U logoru objavljuje pod naslovom Galicija, primjerice u sarajevskom izdanju Tri drame iz 1981., što je i posljednja autorova redaktura, prema kojoj se Galicija / U logoru objavljuje i danas. Tri ključne varijante (Galicija, 1922., U logoru, 1934., Galicija, 1981.) mogu se pročitati u spomenutom izdanju iz 2002. godine, posljednja kao regularna, a prethodne dvije u dodatku.

Jedan od najboljih poznavatelja Krležina dramskog opusa, Nikola Batušić, smatrao je da je „geneza drame U Logoru jedna je od najzanimljivijih u cjelokupnoj krležijani“, s čime se u konačnici vrlo lako složiti. Prateći tu mjestimice i vrlo zamršenu genezu, koja je ovdje prikazana u konturama, pratimo zapravo put od Krležine najslabije drame do jedne od najboljih, čiji se razvojni put protegao preko cijeloga njegova života i književnoga rada, ali i razvoj jedne od njegovih opsesivnih tema – sudbinu hrvatskog intelektualca, umjetnika i vojnika – individualca u sukobu s okolinom. U Krležinoj Galiciji nalazimo tragove glembajevskog ciklusa, romana Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastava, dakle kapitalnih djela koja su obilježila 20. stoljeće, pa je čitanje i izučavanje geneze Galicije ujedno i dobra podloga za izučavanje Krležna opusa u cjelini.

Proizvod možete kupiti ovdje.