Robija u tijelu

Carson McCullers – DAMA I NJEN VOJNIK / FRANKIE, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.

U Reflections in a Golden Eye upoznajemo dvije dame, njihove muževe – oficire američke vojske – te jednog slugu i jednog redova, dok će nešto manje slojevitu ali bezmalo ključnu ulogu odigrati i jedan konj. Novela počinje subjektivnim komentarom objektivnog pripovjedača iz trećeg lica (autorica se ne libi sličnog postupka na još kojem mjestu u djelu pa pojedine misli pomalo strše) o monotoniji života u garnizonu te iz tog opisa dosade već u drugom odlomku prelazi, s najavom ubojstva, u svojevrstan naopaki krimić u kojem čitatelj ne čeka razrješenje zločina nego sâm zločin. Radi se o ubojstvu na mah, koje se nadaje više kao svojevrstan antiklimaks potisnute homoseksualnosti nego kao logično finale prethodnih zbivanja. U pogledu identiteta žrtve i počinitelja McCullers drži čitatelja u neizvjesnosti do samog kraja, vješto prebacujući reflektor sumnje s lika na lik.

A po čemu su ti likovi autsajderi? Pa recimo ovako: jedna dama, ona nešto kraće pameti, ljubuje s mužem druge dame, na kojeg oko baca i njezin suprug, a druga dama si je, u stanju psihičkog rastrojstva, vrtnim škarama odrezala bradavice s grudiju. Sluga je Filipinac koji mašta o otvaranju butika s odjećom i pretvara se da zna francuski, a redov, djevac od dvadeset i koje, razvije opsesivnu sklonost prema promatranju usnule žene. U vrijeme kad je objavljena (1941.) novela je predstavljala solidnu kolekciju 'ekstremnostî' (voajerizam, potisnuta homoseksualnost u vojnikâ, toleriranje supružničke nevjere, samoozljeđivanje, ubojstvo), ali tada i nije pobrala previše pohvalnih kritika. Može se steći dojam da je autorica uvjerljivosti (npr. onako snažan motiv kao što je odsijecanje bradavicâ spominje se retrogradno i usput, a sam čin kao da na lik nije ostavio nikakvih fizičkih posljedica) pretpostavila želju da u jednu fabulu sabije što više različitih bizarnosti. Ipak, po noveli je 1967. snimljen film s Marlonom Brandom i Elizabeth Taylor u glavnim ulogama.

The Member of the Wedding roman je o Frankie, dvanaestogodišnjoj djevojčici-djevojci koja živi s ocem u gradiću na Jugu SAD-a. Za njih dvoje kuha Crnkinja Berenice, a u kuću im često svrati i John Henry, Frankienin šestogodišnji susjed i rođak. Ton priče ponovno je određen na samom početku, sažet u tek rečenicu-dvije: Frankie je posve sama, ne pripada ničemu, nema prijatelja, šalabaza po gradu i boji se. I svijet kao da svakog popodneva umire. A onda, odjednom, posljednjeg petka u kolovozu, sve postane drukčije, a da ona ne zna pravo ni kako ni zašto ni što. Dok u Europi bjesni Drugi svjetski rat, njezine misli vrludaju, raspršuju se, htjela bi nešto, ali nije sigurna što – zna što ne bi. A ne bi više dangubila kod kuće, kartajući i pretačući iz šupljeg u prazno s Berenice i Johnom Henryjem. Brat joj je u vojsci, smješten na Aljasci; kako mora izgledati obala oceana pod aljaškim nebom? Frankienin nemir nema jasnog uzroka ni povoda, on je tek uvod u odrastanje i daleko dublje turbulencije u pogledu jastva. Čitatelju je jasno, ali maloj Frankie, naravno, ne može biti. Njoj je u domaćinstvu neizdrživo, često se i posvadi sa zajedljivom sluškinjom, a mašta o tome kako izgledaju različiti dijelovi svijeta koji je »sigurno vrlo brz« te željno iščekuje odlazak na bratovo vjenčanje, nakon kojeg će, kako ona to zamišlja, živjeti s njim i njegovom ženom. Berenice je, uz opasku da ova uopće nije za život u kući, opominje neka više ne baca nož u zid te se zgraža kad si ova istim nožem hladnokrvno kopa po stopalu vadeći iz njega iverje koje je pokupila hodajući bosa.

S početkom drugog dijela romana, dan uoči vjenčanja, Frankie iznova doživljava preobrazbu; staru sebe ostavlja u prvom tucetu godina života kao iznošene cipele, e da bi ustupila mjesto onoj novoj, koja prednost daje krsnom imenu (Jasmine), jer da je prvi slog tog imena mistično povezuje s bratom Jasperom i njegovom zaručnicom Janice. Hodajući gradom, pripovijedajući nepoznatim ljudima o važnoj svadbi koja je pred njom, naići će na vojnika koji hrpom dolara pokušava od uličnog zabavljača kupiti živa majmuna. Ponešto pripit, vojnik će je odvesti u gostionicu, gdje će ona po prvi put probati pivo te shvatiti da je ovaj doživljava daleko starijom nego što jest i da od nje želi nešto više od običnog društva za stolom.

Ako Reflections in a Golden Eye ostavlja dojam da je McCullers štepala tuđu bluzu svojim koncem, The Member of the Wedding čini se kao odijelo koje ne samo da je skrojila i sašila sama nego ga je i spremna odjenuti za svaku priliku. Tretman tijela u The Member..., premda je manje ekstreman, ili baš zato, psihološki je daleko uvjerljiviji nego onaj u Reflections... Frankie bi možda sporije izgarala u želji za bijegom od kuće da joj je susjed umjesto Johna Henryja Westa bio Tom Sawyer, a bez sumnje imala bi o čemu razgovarati i s Holdenom Caulfieldom.

Proza Carson McCullers poetična je, mjestimično gotovo pjevna, pisana s onom prepoznatljivom lakoćom koja u čitatelju znade pobuditi misao »mogao bih i ja ovako«. No iskustvo nas uči da onih koji bi mogli tako ima daleko više od onih koji mogu tako. To valjda i jest majstorstvo, učiniti da se jednostavnim čini nešto što jednostavno baš i nije. Iako je slučaj htio da završi u istom šoru kao i Faulkner (southern gothic), McCullers od njega dijele čitavi mali svjetovi osjećaja za mjeru te uistinu proživljenih krikova i bjesova.