Antikvarijat Ezop iz Osijeka pokrenuo je projekt Metronom kako bi okupio različite autore koji će prikazima starijih djela s područja književnosti, glazbe i filma čitateljima ponuditi svojevrstan putokaz, a sve kroz potragu za ritmom dobrog ukusa. Metronom kao uređaj daje takt, ali i simbolizira prolaznost vremena, a znamo da vrijeme može biti i prijatelj i neprijatelj – cilj nam je da ponovnom procjenom utvrdimo kako je vrijednost pojedinih djela izdržala njegov test. Takav odmak kod djela koja se danas mahom mogu pronaći jedino u antikvarijatima i knjižnicama omogućava iznošenje iskrenog kritičkog mišljenja, neopterećenog diktatom tržišta i održavanjem prijateljskih odnosa na kulturnoj sceni. Čitatelj Metronoma dobiva vodič kroz kulturne sadržaje, a sami Metronomovi autori potpunu slobodu odabira i priliku da jednom vlastite tekstove sagledaju kao dnevnik čitanja, slušanja i gledanja.
Ivica Valentić
Vlasnik antikvarijata Ezop
Oko sredine prve, jače polovine svoje spisateljske karijere Paul Auster objavio je Glazbu slučaja. U tom romanu apsurda dvojica kartaša dođu na ideju da na pokeru izvaraju jednog bogatuna, no nakon što se pokaže da ovaj baš i nije tako naivan kao što su mislili, primorani su dug otplaćivati gradnjom besmislenog zida od kamenih blokova rastavljenog starog zamka, koje je pobjednik na svoje američko imanje dopremio iz Engleske.
Na koga točno mislimo kad kažemo ‘Europljani’? U to ni Åke Daun i Sören Janson, urednici ove knjige, inače predavači na Sveučilištu u Stockholmu, nisu sigurni. Već u uvodu ograđuju se od svakog pokušaja stvaranja »zajedničkog europskog shvaćanja Europe«, jer smatraju da to niti je moguće niti poželjno. No zaista vjeruju da »moderni procesi političke i gospodarske integracije čine Europljane mnogo svjesnijima svojih susjeda, kao i nestrpljivima da saznaju nešto više o njima.«
Otkako su franšize Marvela i DC-ja, ali i ostale stripovske ekranizacije, uzele maha, sve je manje holivudskih SF blockbustera iole vrijednih pažnje. Ne znam jesu li stripovi u potpunosti pojeli proračune velikih studija ili je osluškivanje bila tržišta u pitanju, no činjenica je da su spomenute franšize, kojima možemo pridodati i Ratove zvijezda, postale svojevrsni surogat za (autorsku) znanstvenu fantastiku. U posljednjih desetak godina na prste se može nabrojati one vrijedne spomena: Mjesec (2009.), Avatar (2009.), Looper (2012.), Elysium (2013.), Gravitacija (2013.), Interstellar (2014.), Na rubu budućnosti (2014.), Putnici (2016.), možda još pokoji. Nizu se ovih dana nastoji pridružiti na sva zvona hvaljeni film Ad Astra redatelja Jamesa Graya, koji će se, pak, pokazati ozbiljnijim gubitkom vremena.
Film Adam proteklih je mjeseci najavljivan kao „prvi slavonski igrani film“. Što to točno znači postalo je jasno tek nakon odgledane pretpremijere u Vukovaru i kratkog pozdravnog govora redatelja Marija Šuline. Film, naime, nije samo radnjom smješten u Slavoniju, nego je i cjelokupna glumačka postava i filmska ekipa s područja Slavonije, ako to uopće može biti od presudne važnosti za jedan film da bi ga se tako najavljivalo. Ono značajnije svakako se odnosi na financiranje filma, koje je u potpunosti prepušteno općinama u kojima se film snimao, s obzirom na to da HAVC nije podržao Šulinin projekt. Ekipa je tako radila s onim što je imala i mogla platiti, pa je film odrađen uglavnom s entuzijastima iz lokalnih amaterskih kazališta (retkovačko i županjsko) i sa samo trojicom profesionalnih glumaca, Jasminom Novljakovićem, Vjekoslavom Jankovićem i Antoniom Jakupčevićem. Konačni proizvod je, unatoč okolnostima i svim manama koje su one generirale, itekako vrijedan pažnje.
Prikaz inteligentnog izvanzemaljskog života s biološkog gledišta kroz povijest znanstvene fantastike ugrubo bi se dao svesti pod dvije kategorije: humanoidni i nehumanoidni oblici života. S evolucijskog gledišta, znatno se realnijim čini druga kategorija, koja podrazumijeva da se život na drugim planetima razvija pod znatno drukčijim okolnostima. U skladu s tim i njihovi jezici i pisma bi počivali na sasvim drukčijim biološkim i civilizacijskim osnovama. Prvaci znanstvenofantastičarske skepse, poput Clarkea i Lema, kažu, ako se ikada i susretnemo s inteligentnim životom u svemiru, teško da ćemo ga prepoznati kao život, kamoli komunicirati s njim. Mnogi su se romani prvaka žanra bavili tom problematikom, no doista je malo kvalitetnih filmova koji su se tome ozbiljnije posvetili.
