Antikvarijat Ezop iz Osijeka pokrenuo je projekt Metronom kako bi okupio različite autore koji će prikazima starijih djela s područja književnosti, glazbe i filma čitateljima ponuditi svojevrstan putokaz, a sve kroz potragu za ritmom dobrog ukusa. Metronom kao uređaj daje takt, ali i simbolizira prolaznost vremena, a znamo da vrijeme može biti i prijatelj i neprijatelj – cilj nam je da ponovnom procjenom utvrdimo kako je vrijednost pojedinih djela izdržala njegov test. Takav odmak kod djela koja se danas mahom mogu pronaći jedino u antikvarijatima i knjižnicama omogućava iznošenje iskrenog kritičkog mišljenja, neopterećenog diktatom tržišta i održavanjem prijateljskih odnosa na kulturnoj sceni. Čitatelj Metronoma dobiva vodič kroz kulturne sadržaje, a sami Metronomovi autori potpunu slobodu odabira i priliku da jednom vlastite tekstove sagledaju kao dnevnik čitanja, slušanja i gledanja.
Ivica Valentić
Vlasnik antikvarijata Ezop
To da čovjek voli ratovati i nije tajna. Ako je vjerovati Wikipediji, u posljednjih 15 godina vođena su 94 rata, od kojih 38 traje i danas. Uzima se da suvremeno doba počinje ili s početkom ili s krajem Prvog svjetskog rata, dakle otprilike u vrijeme kad smo se prestali tamaniti jašući na konjima. Osim po broju ranjenih i poginulih (srednja vrijednost svih procjena: oko 23,5 milijuna), Prvi svjetski poznat je i po tome što nas je oplemenio izumom tenka i prvom masovnom upotrebom bojnih otrova.
Riječi Ljudmile Ulicke ne zlopate se na papiru. Nema čovjek osjećaj da ih je autorica čupala iz sebe, da im je tijesno ili nelagodno u rečenicama, da bi najradije utekle u drugu knjigu. Ne, baš im paše ondje, u priči o trima (četirima?) generacijama obitelji Osecki. Ulicka partiju otvara iz sredine, s pješakovim dvokorakom ispred kraljice – na pokušaj šuster-mata i ne pomišlja jer uzima da čitatelj nije pacer, svjesna da je kraljica najjača figura, ali i da ‘šah-mat’ znači ‘kralj je mrtav’. Lice joj ne tone u one tragikomične grimase kakve nastaju uslijed ozbiljne koncentracije, jer vi joj s druge strane table trebate da bi odigrala, ne dobila partiju. Čak će vam se s vremena na vrijeme, ako vam se pogledi susretnu, blaženo osmjehnuti, jer kad je itko dobio partiju?
Jednom je susjedu, u davno doba kad smo obojica bila adolescenti, djevojka otišla na ljetovanje s prijateljicama pa je on, kao vjeran i pouzdan partner, ostao primoran utoljivati seksualnu glad zalogajčićima iz vlastite, oskudne čajne kuhinje. Koji dan nakon djevojčina odlaska požalio se ispred zgrade: »Sad mi toliko fali, a kad se vrati, bit će mi žao što je već tu.« Ima u toj misli testosterona i mladenačke obijesti, no čini mi se da je nasukani susjed prije svega dobro, premda nehotično, sažeo dio srži ljudske prirode.
Pokojni Zlatko Gorjan prvoj je knjizi Carson McCullers koju je preveo (Heart Is a Lonely Hunter) ostavio naslov dosljedan izvorniku (Srce je lovac samotan), a naslove druge i treće, koje je Matica hrvatska 1961. objavila u istom svesku, ponešto je korigirao. Tako nam novelu Reflections in a Golden Eye predstavlja kao Damu i njena vojnika, a roman The Member of the Wedding kao Frankie (Frankie je žensko). Možda je ocjenu o vrijednosti takvih intervencija najbolje ostaviti svakomu ponaosob, ali ipak, pokušajmo zamisliti Catcher in the Rye kao Holdena ili The Sun Also Rises kao Gospodina i njegove bikove.
McCullers je imala nedug i buran život, obilježen bolešću, alkoholom i nezadovoljenim (ne i potisnutim) lezbijskim sklonostima. Rodom s američkog Juga, radi studija je već sa sedamnaest godina preselila u New York, ali je, čim je onamo stigla, izgubila sav novac koji je bila ponijela; odabravši da se ipak ne vrati kući, bila je prisiljena raditi različite neobične poslove da bi preživjela. Već to malo biografskih natuknica dovoljno je da shvatimo zašto se u djelima uglavnom bavi sudbinama društvenih autsajdera.
Za nas zapadnjake japanski (pop-)kulturni ukus i estetika često su nemala zagonetka. Bonsai, lignje, pipci, karaoke… Ima toga. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije se u engleskom bez vraga pojavila fraza »Big in Japan«. Njome se opisivao fenomen zapadnjačkih bendova koji se u matičnom kulturnom miljeu baš i nisu proslavili ali su hit u Zemlji izlazećeg sunca – s vremenom se počela koristiti isključivo u posprdnom smislu. Tržište bivše Jugoslavije snagom možda nije moglo parirati japanskom, ali njezini narodi i narodnosti znali su imati jednako opskurno viđenje genijalnosti kao i braća i sestre s Dalekog istoka. No uz razne sweet metal grozote, čiji su se članovi vjerojatno i sami čudili tantijemima od prodaje ploča »na ovim prostorima«, bilo je tu i zbilja vrijednih stvari.
